Home » Duhovne misli

Category Archives: Duhovne misli

Raspored misa

Župna crkva:
Sveta krunica svakim danom u 18h
Sveta misa svakim danom u 18.30h
Sveta krunica nedjeljom u 8.30h
Sveta misa nedjeljom u 9h

Kapele:
Svake nedjelje sveta misa u 11h, svaki puta u drugoj kapeli: Lijevo Sredičko, Pokupski Gradec, Desni Štefanki, Crna Draga.

Samostan Kćeri Srca Isusova:
Sveta misa svakim danom u 9h
Blagoslov s Presvetim svakim danom u 16.30h
Sveta misa nedjeljom u 16.30h
Klanjanje nedjeljom od 9h do 16.30h

Treća korizmena bedjelja

         3. korizmena nedjelja (B), 2015.

 

Evanđelje ove treće korizmenie nedjelje odvelo nas je s Isusom u jeruzalemski Hram, središnje mjesto starozavjetnog kulta. Isus, kojega smo prošle nedjelje gledali proslavljenog, danas izgleda sasvim drugačije, više ljudski, nama sličan. Napravio je bič, rasipa novac, prevrće stolove s trgovačkom robom i s velikom žestinom i odlučnošću iz Hrama tjera prodavače i njihovu robu vičući: „Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.“ Zašto Isus ovo čini? Zar je izgubio kontrolu? Današnji evanđeoski ulomak nam nudi dva odgovora.

Prvi odgovor na ovo pitanje je Isusova revnost za Božji dom. „Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj“, kaže evanđelist. U ovoj revnosti za dostojanstvo Božjeg doma prepoznajemo revnosti za samoga Boga kojega se trgovinom pretvorilo u trgovačku robu. Isusov postupak nije dramatičan zbog gubitka samokontrole, nego zbog želje da pošalje jasnu poruku o Bogu. Da bismo razumjeli tu Isusovu poruku, današnja nas liturgija odvodi i na brdo Sinaj. Božja objava na Sinaju središnji je trenutka starozavjetnog saveza s Bogom koji je, prema ulomku iz Knjige izlaska koji nam je ponuđen kao prvo čitanje, sažet u ono što mi nazivamo Deset Božjih zapovijedi. Temeljna misao svih tih zapovijedi, a u konačnici  i cijelog starozavjetnog saveza s Bogom, izražava prve rečenica: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj.“ Što nam govori ova rečenica? Govori nam da Bog nije trgovac i da njegova milost nije trgovačka roba. Bog je naš Bog. On je Bog koji nas ljubi, Bog kojemu je stalo do nas. Iz toga proizlaze i zapovijedi koje slijede. One nisu plaća za milost. Zapovijedi i njihovo vršenje ne trebaju Bogu. One trebaju nama. One su Božja ponuda i smjerokaz da bi Bog, koji je naš Bog, takav i ostao. I da bismo mi ostali njegovi. Ovo je smisao i žrtava koje prinosimo. One nisu naknada Bogu za njegove milosti. Bogu ne trebaju naše žrtve. One su potrebne nama. Žrtve postoje da bi nas približile Bogu, a ne obrnuto. Bog nam je i sa žrtvama i bez žrtava blizu. On je sa žrtvama i bez žrtava naš Bog. Uvedemo li trgovinu u naše odnose s Bogom, izgubiti ćemo Boga i Bog će izgubiti nas. Žrtve nas neće spasiti. Zato je Isus ljut na trgovinu   u Hramu koja je prisutna i u našim odnosima s Bogom kad god mislimo da žrtvama možemo postići njegovu milost.

Drugi odgovor nudi sam Isus. Njegov odgovor je: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.“ Evanđelist objašnjava da Isus nije govorio o zidanom Hramu. On je govorio o hramu svoga tijela. Židovi, a i učenici u tom trenutku, to nisu mogli shvatiti. Mi koji današnji evanđeoski ulomak čitamo iz postuskrsne perspektive shvaćamo Isusovu poruku na dva načina. Najprije je shvaćamo kao poruku o Bogu koji je u Isusu spreman napraviti i onaj konačni iskorak, ono potpuno lišavanje samog sebe iz ljubavi prema nama, da bi nam na konačan način dokazao da je on zaista Bog naš i osigurao trajnu mogućnost da možemo biti njegovi. To je istovremeno poruka i o Novom savezu koji će biti sklopljen njegovom mukom i smrću i potvrđen od Boga u njegovom uskrsnuću. Isus ovim dokida starozavjetni hram i njegove žrtve i uspostavlja novi hram i novu žrtvu, koja će postati jedinstvena novozavjetna žrtva koju kršćani slave Euharistijom. Uspostavljanjem ove jedinstvene novozavjetne žrtve, kojoj nisu nužni trgovački odnosi da bi se nabavio prinos za žrtvu jer je žrtveni prinos on sam, Isus je uklonio uzrok krivog shvaćanja Boga i pretvaranja Boga, a tim i bližnjih, u sredstvo za postizanje ovozemaljskih interesa.  Pa ipak, čini se da u tome nije potpuno uspio. Taj neuspjeh, koji je vidljiv i u crkvenoj praksi prikupljanja novčanih sredstava, nedavno je oštro kritizirao papa Franjo i to je izazvalo velike polemike i u Crkvi i izvan Crkve. Slično kao i u Isusovom slučaju! Spomenuti ću tek problem priloga za mise, koji su ostatak starokršćanske prakse da vjernici sudjeluju u euharistiji prinoseći darove potrebne za slavlje (osobito kruh i vino), koji se, makar im je druga svrha, ponekad mogu također pretvoriti u trgovinu. To se dogodi i onda kad svećenici zahtijevajući te priloge po svaku cijenu kod vjernika ostave dojam da su Bog i njegova milost na prodaju, ali i onda kad vjernici dajući te priloge misle da se Bog i njegova milost mogu kupiti. Ne radi se ovdje o problematiziranju običaja davanja priloga za misu, darivanja svećenika i Crkve – svećenici od nečega moraju živjeti i Crkvi su potrebna materijalna sredstva za vršenje njezinog poslanja – nego se radi o problematiziranju trgovačkog postupanja koje Boga i njegove milosti pretvara u robu koja se prodaje i kupuje.

Isusov ispad u jeruzalemskom Hramu sablaznio je njegove suvremenike, izgledao im je kao ludost. Nije se to nije dogodilo prvi, a ni posljednji put. Uostalom, mi kršćani „propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost.“ No, nije dovoljno takvog Krista samo propovijedati. Potrebno je živjeti tu Kristovu sablazan i ludost,    a zapravo Božju snagu i Božju mudrost, koja je na svoj način sažeta u Božjim zapovijedima, a u punini se očitovala u vazmenom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća za koje se pripravljamo ovim korizmenim vremenom. To možemo činiti tako da i nas počne izjedati revnost za čistoću Božjeg hrama. Taj Božji hram smo mi sami. Korizmeno vrijeme poziva nas na pročišćenje koje nam je omogućeno sakramentom pokore ili ispovijedi. Odbacimo grijeh, da bismo mogli biti Kristovi i s Kristom, koji dobro zna što je u čovjeku! Božji hram je i Crkva, zajednice vjernika kojoj pripadamo. Ona je autentični novozavjetni Božji hram u kojemu i po kojem Isus Krist, kao Glava Crkve, trajno želi ostati prisutan među nama, dok svi zajedno ne zaživimo puninu života u Bogu. Ovo je velika odgovornost Crkve svih vremena. Ova odgovornost od nas trajno, a osobito u ovom privilegiranom vremenu crkvene godine, zahtjeva budnost da se u Crkvi ne bi dogodilo ništa od onoga što bi moglo Boga i njegovu milost pretvoriti u robu i staviti na prodaju.

                                                     Biskup msgr. Mate Uzinić

 

Vatikan, 6. ožujak 2015.

PROPOVIJED PAPE FRANJE NA MISI U KAPELI DOMA SVETA MARTA, 5. OŽUJKA
„Svjetovnost zatamnjuje dušu, onesposobljavajući nas da vidimo siromašne koji uz nas žive sa svojim ranama“
Svjetovnost zatamnjuje dušu, onesposobljavajući nas da vidimo siromašne koji uz nas žive sa svojim ranama, bila je to misao vodilja propovijedi pape Franje na Svetoj misi, 5. ožujka 2015. u kapeli Doma Sveta Marta.
Komentirajući evanđeosku prispodobu o bogatašu i Lazaru, Papa je primijetio kako se ne govori da je bogataš bio zao, dapače, možda je, na svoj način, vjerovao, dva tri puta godišnje išao u Hram prinositi žrtve, pa i svećenike možda obilno darivao, a oni mu zahvaljivali i davali počasno mjesto, možda? – istaknuo je Sveti Otac dodajući kako bogataš nije primjećivao Lazara koji je pun rana ležao ispred njegovih vrata.
Govoreći pak o raskošnom životu bogataša, rekao je da su bile zatamnjene oči njegove duše i stoga nije mogao vidjeti stvarnost oko sebe. Vidio je samo svoj život, a ne to što se oko njega zbiva. Nije bio zao, nego bolestan od svjetovnosti, a svjetovnost preobražava duše, trga veze sa stvarnošću. Svjetovne osobe žive u umjetnom svijetu, u svojem svijetu. Svjetovnost omami dušu, stoga osoba ne može ispravno vidjeti stvarnost – objasnio je Papa ističući da su stvarnost siromašni uz nas.
Mnogi teško žive, ali ako mi je srce svjetovno, onda to neću nikada shvatiti. Svjetovno srce ne može shvatiti potrebe drugih. Sa svjetovnim se srcem može ići u Crkvu, može se moliti i činiti bilo što. Ali, Isus je na Posljednjoj večeri molio. „Oče, ove učenike očuvaj od svjetovnosti“. Svjetovnost je suptilan grijeh, dapače više je od grijeha, grješno je duševno stanje – ustvrdio je papa Franjo dodajući:
U prispodobi su izrečena dva pravorijeka: prokletstvo čovjeku koji se ufa u svijet te blagoslov onomu koji se ufa u Boga. Bogataš od Boga udaljava svoje srce: njegova je duša pusta, slana zemlja gdje ne uspijeva ništa, jer svjetovne su osobe zaista osamljene sa svojim egoizmom. One imaju bolesno, teško izlječivo, srce, odano svjetovnom životu. Papa je podsjetio kako prispodoba ne spominje bogataševo ime, jer svjetovne osobe gube ime, one su u dobrostojećem mnoštvu, ništa im nije potrebno. Svjetovne osobe dakle gube ime – ponovio je Sveti Otac.
Kad bogataš umre – kako veli prispodoba – zapada u paklene muke i obraća se Abrahamu da pošalje nekoga da opomene njegovu živu rodbinu. Ali Abraham odgovara da ne neće nikoga poslušati ako ne slušaju Mojsija i proroke. Papa veli da svjetovne osobe žele nešto izvanredno, a u Crkvi je ipak sve jasno; Isus je jasno govorio, pokazao je put. Ali ipak je tu i jedna utješna riječ – primijetio je Sveti Otac pojašnjavajući:
Bijedni bogataš, u paklenim mukama, moli da mu pošalju Lazara s malo vode kako bi mu pomagao; a što odgovara Abraham, koji je slika Boga Oca? „Sine, sjeti se…“ Svjetovne su osobe izgubile ime; i mi smo, ako nam je srce svjetovno. Ali nismo sirote. Sigurni smo da nas u konačnici čeka Bog Otac. U njega se ufamo. Usred te svjetovnosti veli nam, ‘sine’. Nismo siročad – zaključio je papa Franjo. (kta/rv)

 

 

OPĆA AUDIJENCIJA 4.ožujka 2015.

Gdje nema poštivanja prema starijima, nema ni budućnosti za mlade!

Ova današnja kateheza i naredne srijede su posvećene starijim osobama, a to su, unutar obitelji, djedovi i bake, ujne i ujaci, strine i stričevi. Danas ćemo razmišljati o aktualnom problematičnom položaju starijih osoba, a sljedeći put, to jest u iduću srijedu, više pozitivno, o pozivu sadržanom u ovom životnom dobu.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Ova današnja kateheza i naredne srijede su posvećene starijim osobama, a to su, unutar obitelji, djedovi i bake, ujne i ujaci, strine i stričevi. Danas ćemo razmišljati o aktualnom problematičnom položaju starijih osoba, a sljedeći put, to jest u iduću srijedu, više pozitivno, o pozivu sadržanom u ovom životnom dobu.

Zahvaljujući naprecima u medicini ljudski vijek postao je duži: no društvo se nije “proširilo” na život! Broj starijih osoba se mnogostruko povećao, ali naša društva nisu dovoljno organizirana da bi se napravilo mjesta za njih, uz ispravno poštivanje i konkretno uvažavanje njihove krhkosti i njihova dostojanstva. Dok smo mladi, skloni smo ignorirati starost, kao da je riječ o bolesti koje se treba podalje držati; kada pak ostarimo, pogotovo ako smo siromašni, ako smo bolesni i sami, na vlastitoj koži osjetimo nedostatke društva utemeljenog na učinkovitosti, koje posljedično ignorira starije. A stariji ljudi su bogatstvo, ne smije ih se ignorirati.

Prilikom posjeta jednom domu za starije Benedikt XVI. je izrekao jasne i proročke riječi: “Kvaliteta nekog društva, može se reći jedne kulture, prosuđuje se također na temelju toga kako se postupa sa starijim osobama i mjesta koje zauzimaju u zajedničkom životu” (12. studenog 2012.).

To je istina, civilizacije se razlikuju prema odnosu prema starijim osobama. Posvećuje li se u nekoj civilizaciji pažnju starijim osobama? Ima li mjesta za starije osobe? Ova će civilizacija ići naprijed ako bude znala poštivati mudrost starijih osoba. U civilizaciji u kojoj nema mjesta za starije osobe ili su one odbačene jer predstavljaju problem, to društvo nosi sa sobom virus smrti.

Na Zapadu, znanstvenici su ovo stoljeće nazvali stoljećem starenja: broj djece opada, a starijih raste. Ta neravnoteža nas poziva na razmišljanje i traženje odgovora, štoviše, to je veliki izazov za suvremeno društvo. Ipak kultura profita insistira na tome da se starije prikazuje kao teret, kao “balast”. Oni ne samo da ne proizvode, smatra ta kultura, već su teret: ukratko, što je rezultat takvog razmišljanja? Bivaju odbačeni. Ružno je vidjeti odbačene starije osobe, to je ružno, to je grijeh! Ne usuđuje se to reći otvoreno ali to se čini! Ima nešto bijedno u tome navikavanju na kulturu odbacivanja. Ali mi smo navikli odbacivati ljude. Želimo otkloniti svoj sve veći strah od slabosti i ranjivosti; ali time povećavamo tjeskobu kod starijih osoba da će predstavljati teret i da će biti napušteni.

Već tijekom svoje službe u Buenos Airesu imao sam priliku iz prve ruke upoznati tu stvarnost sa svim svojim problemima. “Stariji su ostavljeni, i to ne samo u materijalnoj neizvjesnosti. Ostavljeni su u sebičnoj nemogućnosti da se prihvate njihove granice koje odražavaju naše ograničenosti, u mnogim teškoćama koje se mora danas prevladati da bi se opstalo u društvu koje im ne dopušta sudjelovati, imati pravo glasa, niti biti uporišna točka po uzoru na potrošački model ‘samo mladi mogu biti korisni i mogu uživati’. Te starije osobe bi naprotiv trebale biti, za društvo u cjelini, zaliha mudrosti našeg naroda. Stariji su zaliha mudrosti našeg naroda! S kolikom se samo lakoćom uspava svijest kada nema ljubavi!” (Samo nas ljubav može spasiti, Vatikan 2013., str 83.) I to se i događa. Sjećam se, dok sam posjećivao staračke domove, razgovarao sam sa svima i mnogo puta sam čuo ovo: Kako ste? A djeca? – Pa, dobro – Koliko imate djece? – Mnogo. – I dolaze li vas posjetiti? – Da, da, uvijek, da, dolaze. – Kada su došli zadnji put? Sjećam se jedne starice koja mi je rekla: “Ah, za Božić!”. A bio je kolovoz! Osam mjeseci je djeca nisu posjetila, osam mjeseci napuštena! To se zove smrtni grijeh, jeste li razumjeli? Dok sam bio dijete, baka nam je pričala priču o starom djedu koji se prljao dok je jeo jer nije mogao dobro prinijeti juhu sa žlicom ustima. A sin, koji je već imao vlastitu obitelj, odlučio ga je premjestiti sa zajedničkog stola te je napravio mali stol u kuhinji, gdje ga drugi nisu mogli vidjeti, da jede sam. I tako nije stvarao neprilike kada su dolazili prijatelji na ručak ili večeru. Nekoliko dana kasnije, došao je kući i našao najmlađeg sina kako se igra s drvom, čekićem i čavlima, nešto je pravio. Upita ga otac: “Što to radiš? – Pravim stol, tata. – Stol, zašto? – Da ga imam kad ti ostariš, tako da možeš jesti na njemu”. Djeca imaju više svijesti od nas!

U tradiciji Crkve postoji obilje mudrosti koja je uvijek podupirala kulturu bliskosti sa starijim osobama, raspoloživost za praćenje osobe s ljubavlju i solidarnošću u tom završnom dijelu života. Ta je tradicija ukorijenjena u Svetom pismu, kao što to potvrđuje na primjer ovaj tekst iz Knjige Sirahove: “Ne podcjenjuj govora staraca, jer oni su učili od svojih roditelja, a od njih ćeš se ti naučiti razboru i u pravo vrijeme odgovarati” (Sir 8,9).

Crkva se ne može i ne želi prikloniti mentalitetu bezosjećajnosti, a još manje ravnodušnosti i prezira prema starosti. Moramo probuditi kolektivni osjećaj zahvalnosti, poštivanja, prihvaćanja, koji će pomoći starijima da se osjećaju živim dijelom svoje zajednice.

Starije su osobe muškarci i žene, očevi i majke koji su bili prije nas na našem istom putu, u našem istom domu, u našoj svakodnevnoj borbi za život dostojan čovjeka. Oni su muškarci i žene od kojih smo mnogo primili. Starija osoba nije tuđinac. Stariji to smo mi: uskoro, u dogledno vrijeme, no neminovno, iako na to ne mislimo. A ako ne naučimo lijepo postupati sa starijima, isto tako će se postupati s nama.

Krhki smo pomalo svi, stari. Neki, međutim, su posebno slabi, mnogi su sami, i bolesni. Neki ovise o nužnim lijekovima i pažnji drugih. Hoćemo li zato učiniti korak natrag? Hoćemo li ih prepustiti njihovoj sudbini? Društvo bez blizine, gdje besplatnost i ljubav bez protuusluge – čak i među strancima – nestaju, je izopačeno društvo. Crkva, vjerna Božjoj Riječi, ne može tolerirati te degeneracije. Kršćanska zajednica u kojoj se blizinu i besplatnost više ne smatra neophodnim, izgubit će zajedno s njima i svoju dušu. Gdje nema poštivanja prema starijim osobama, tamo nema budućnosti za mlade ljude!

 

Misao dana

                     Druga korizmena nedjelja
U korizmenom hodu za Isusom misna čitanja druge korizmene nedjelje nude nam utjehu i ohrabrenje. Prvo čitanje, iz knjige Postanka, opisuje nam Božji savez s Abrahamom koji, već u poodmakloj dobi, bez potomka, prima Božje obećanje da će mu potomstvo biti brojno poput zvijezda na nebu. Sveti pisac zapisa da povjerava Abraham i uračuna mu se u pravednost (Post 15, 6). Danas znamo da je Bog zaista preobilno ispunio svoje obećanje prema Abrahamu jer se njegovim duhovnim potomstvom smatraju svi koji ispovijedaju vjeru u jednoga Boga: židovi, kršćani i muslimani. Vjera je preobrazila Abrahama; od usahla čovjeka i njegove usahle žene, Bog je, nagradivši njihovu vjeru, izveo brojno potomstvo. Bog nikada ne odstupa od svojih obećanja; ponekad ih ne ispunja kad mi to želimo i očekujemo, ali kad ih ispunja onda ih ispunja na način da to nadilazi naša očekivanja. U obećanju o potomstvu Abraham je vjerojatno očekivao sina te brojne unuke. Možda je pogledom u budućnost pokušao naslutiti koliko će mu potomstvo po tijelu biti brojno. Kralj je David htio vidjeti koliko je Bog ispunio obećanje Abrahamu pa je dao popisati narod, ali je ubrzo shvatio da je jako sagriješio (usp. 2Sam 24). No, ni on ni Abraham nisu slutili da je riječ o duhovnom potomstvu, o potomstvu po vjeri te da će ga zaista biti poput zvijezda na nebu. Abraham predstavlja početak vjere koja će svoj vrhunac imati u događaju Isusa Krista po kojemu, u kojemu i s kojim dolazimo do cilja same vjere, a to je zajedništvo s trojedinim Bogom.
U evanđelju nas Luka vodi na goru Tabor, na kojoj se Isus preobrazio pred trojicom svojih učenika. Luka naglašava da se preobraženje dogodilo za vrijeme molitve: I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista (Lk 9, 29). Od svih evanđelista upravo Luka najviše naglašava Isusovu molitvu; naime Luka izvještava kako se Isus u svim važnim, prekretnim trenucima svoga života molio. Čak i na križu Isus, prema Luki, umire s molitvom na usnama (usp. Lk 23, 46).
U kršćanskom životu, koji je ponajprije hod za Isusom, molitva je neizostavni, bitni dio. Bez molitve nema istinskog susreta s Isusom, a time ni sa Bogom. U Kristu Otac nam se je približio te se objavio kao “Bog s nama”. Samo u Kristu možemo se usuditi reći “Oče naš”. Krist nam daje hrabrost da molimo s pouzdanjem te nas uči da se po njegovu primjeru klanjamo Ocu u duhu i istini. To klanjanje vrijedi ukoliko je sjedinjeno s njegovim i prineseno u njegovo ime. Kršćanska molitva ima svoj temelj ne samo u vjeri u Krista, nego i u spoznanju Krista kao jedincatog Sina Božjega, po čijem smo sinovstvu i mi postali Božja djeca. Kršćanstvo se može nazvati religijom molitve jer se Isus Krist objavljuje kao ispunjenje Božjih obećanja, ali i kao ispunjenje najdubljih ljudskih očekivanja. Ako je molitva stvarnost koja povezuje zemaljski svijet s nebeskim, ljudski s božanskim, tada je Kristovo otajstvo po sebi najdublja i najsadržajnija molitva. Isus sam postaje molitva. Kristovo posredništvo koje se ostvaruje u i po Crkvi dovodi molitelja do susreta i osobnog zajedništva s Bogom koji se objavljuje kao Trojstvo. Novost kršćanske molitve jest u tome da se radi o samoj Kristovoj molitvi koja je priopćena ljudima. U Crkvi Krist vjernike čini svojim udovima, živi u njima po svome Duhu te ih tako uvodi u živi odnos s Ocem. Teološka bit kršćanske molitve jest ući u dijalog s Bogom – Trojstvom, po Kristovu posredništvu. Kršćanska molitva je molitva čovjeka koji je uzdignut u nadnaravni red te uveden u zajedništvo božanskog života: u Isusu Kristu, snagom Duha Svetoga, postaje dijete Božje. Preobražen u Krista kršćanin kontemplira Očevo lice Kristovim očima; sudjeluje u dijalogu koji se odvija između Oca i Sina, odnosno sudjeluje u božanskom trojstvenom životu.
Druga korizmena nedjelja nas poziva da od svoga srca učinimo Tabor; da se po molitvi u nama sve jače odvija događaj preobraženja koji je započet u krštenju, a puninu će imati o slavnom uskrsnuću od mrtvih. Misao na preobraženje koje je u nama i ispred nas hrabri nas u našem hodu za Isusom. Isus se je preobrazio pred svojim učenicima, a riječ je o anticipaciji one konačne, uskrsne preobrazbe-proslave, kako bi utvrdio vjeru u učenicima kad nastupi čas križa i kad sablazan slabosti tijela zaprijeti njihovoj vjeri. Ne čudi nas Petrova želja da ostane na Taboru, usprkos zbunjenosti i strahu koji se mora osjećati u blizini svetoga. No Petar, a i mi s njime, intuitivno osjećamo da nam nije života izvan blizine svetoga, izvan dodira s Isusom. I mi bismo baš poput Petra rado željeli, do u vječnost, produljili trenutke Tabora u našemu životu (trenutke mladenačke zaljubljenosti, vjenčanja, rođenja djeteta, trenutke velikog osobnog uspjeha itd.). Ali valja nam sići s Tabora. S Tabora se silazi u svakodnevnicu, no taj silazak ne mora nužno značiti gubitak Tabora. Iskustvo Tabora može se živjeti i u dimenziji Kalvarije, a put i način je slušati Izabranika, hoditi za njim. Na Taboru su učenici začuli iz oblaka Očev glas: Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte (Lk 9, 35). Odjek Očeva glasa već se dvije tisuće godina razliježe duhovnim prostranstvima svakog naraštaja. Dopire i do nas te nas poziva da svoje povjerenje i vjeru poklonimo Izabraniku, Isusu. On je središte i religije i etike; na njega smjeraju Ilija i Mojsije. U hodu za njim ne ćemo zaboraviti kako je naša istinska domovina na nebesima, gdje vlada Krist koji ima vlast sve sebi podložiti i preobraziti ovo naše tijelo te ga suobličiti tijelu svome slavnome. To je naša nada i cilj našega putovanja.
Don Mladen Parlov

 

 

Korizma – razmišljanje

Oči u oči

U Svjetlosti hodimo

Mons. Mijo Gorski, predsjednik Odbora HBK za mlade, pomoćni biskup zagrebački
Homilija na Susretu hrvatske katoličke mladeži 5. i 6. svibnja 2012. u Sisku

„U svjetlosti hodimo“ (Iv 1, 5-10)

Uzoriti gospodine kardinale, preuzvišeni predsjedniče HBK, preuzvišeni oci nadbiskupi i biskupi, braćo u svećeničkoj službi, draga braćo i sestre, draga hrvatska katolička mladeži! Sve vas od srca pozdravljam okupljene na ovom susretu pod geslom: U svjetlosti hodimo. Prva Božja riječ zabilježena u Sv. pismu jest: „Neka bude svjetlost!“(Post 1,3). To stvoreno svjetlo označava svjetlo vidljivo ljudskom oku, u njemu naime vidimo gdje se što nalazi i kakvo što jest, vidimo stvari kakve jesu. U svakidašnjici, svjetlo je simbol života, topline, blizine. I Sv. pismo upotrebljava taj simbol da bi izrazilo Božji svijet u kojem je svjetlo simbol reda, zakonitosti po kojoj netko ili nešto postoji, simbol spoznaje i života. Stoga označava i nestvoreno, vječno svjetlo, Boga samoga, koji omogućava ispravnu spoznaju.

Kada Isus za sebe tvrdi:– Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života (Ivan 8, 12-20) želi nam dati do znanja da tek u svjetlu njegove osobe, u svjetlu njegove riječi možemo spoznati stvarnost kakva jest, možemo spoznati sebe kakvi jesmo i svoju zadaću u ovome svijetu.

Svojom osobom i svojim riječima Isus raspršuje tamu, a Pismo kaže da je trostruka: požuda tijela koja zarobljava naša sjetila te postajemo sluge nagona; požuda očiju koja podržava našu pohlepu i oholost života (Iv) koja potiče na zamjenu uloga te si čovjek prisvaja božanska svojstva i prava, nad životom i nad prirodom. Baš tu nam Isus želi biti svjetlo, da nas ne zarobe privlačne sile tijela i svijeta. Kada ti u noći svjetlo iz suprotnog pravca udari u lice, nište ne vidiš, a sav si u svjetlu. Tako je s ponudom i blještavilom svijeta, misliš da se kupaš u svjetlu, a ne vidiš gdje ti staje noga, ni u kojem pravcu hodiš. Uključiš li televizor, klikneš na internet, otvoriš li novine, sve je prepuno ponuda koje pozivaju: ja sam rješenje tvojih problema, ja donosim sreću, ja rješavam budućnost! Kakve li privlačnosti lažnog sjaja! Blještavilo svijeta je sjajno, ono je privlačno jer se temelji na naravnim sklonostima, ali ono zasljepljuje i ne vidiš kamo ideš. Nisu li nam najbolji dokaz mnogi koje poznajemo, toliki promašaji u njihovim životima, toliko tuge i razočaranja, možda i u nas same. Ne dajte se zavesti prividom dobra koje se nudi, a ostavlja u vama prazninu. Blještavilo svijeta ima svoj paradoks – vodi te u tamu, odvojenost od Boga, odvojenost od braće, u duboko nutarnje razočaranje. A apostol Ivan nam piše: (1. Iv. 1,5-10) – Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve! Reknemo li da imamo zajedništvo s njim, a u tami hodimo, lažemo i ne činimo istine.

Zato Krist prosvjetljuje čovjeka. Rasvjetljuje tamu uma u kojem smo zarobljeni pogrešnim idejama, da nam spoznaja bude istinita, a misao plemenita; rasvjetljuje tamu srca u kojoj smo zarobljeni pogrešnim željama da naši osjećaji budu čisti, da vaša mladenačka, prijateljska i bračna ljubav bude čista i sveta; rasvjetljuje vašu volju da ostanemo postojani u dobru. Krist ide pred tobom, osvjetljava tvoj pravac, cilj. On je pokraj tebe, osvjetljava životnu stazu kojom kročiš, on je iza tebe, rasvjetljuje mrak naše ljudske duše, da vidiš sebe u sjeni svojih promašaja. Koliko je godina i napora potrebno da se rasvijetli neko ljudsko pitanje, a Krist nam osvjetljava odgovor na temeljno pitanje – smisao života. Kako je to svijetlo potrebno u ovim zamršenim danima! Zato prigrlite Kristovo evanđelje da zapali svjetlo u vašem umu i srcu, u vašim savjestima, da bude znak blizine živoga Boga koji u vas ima silno povjerenje. Ta pozvao vas je u život, baš sada, baš u ovoj zemlji, želi da učinite nešto lijepo za sebe, da oplemenite svoj život, da se ostvarite kao cjeloviti muškarci i žene, da razvijete čistu ljubav, vjerno prijateljstvo. Ostvarite Božji naum u sebi i bit ćete sretni! Ne bojte se stoga budućnosti, ma kako neizvjesna bila, nije li Bog gospodar vremena i povijesti; ni braka i obitelji se ne bojte. Zar ne kaže danas prorok (Iz. 9, 1-5) – Narod koji je tmini hodio svjetlost vidje veliku, one što mrklu zemlju obitavahu, svjetlost jarka osvanu. Dijete nam se rodilo! Tko je donio svjetlo i nadu? Ne vojskovođe i političari, ne revolucije i ratovi, ne bogatstva i uspješne ekonomije, nego-dijete nam se rodilo – Sin nam je darovan. Prije svega Sin Božji Isus Krist, a onda svako dijete, novi život, on je jamstvo budućnosti. Ne bojte se odgovornosti u Crkvi i društvu, u gospodarstvu, umjetnosti, kulturi, politici. Kada svi ljudski savjeti zakažu, pa čak ako bi nama, službenicima Crkve i ponestalo pravih riječi, Kristova riječ-evanđelje uvijek ostaje svjetlo vašeg života. Krist će vam pokazati put. Prolaze tisućljeća, države i narodi, ruše se ideologije, ali svjetlo Kristova evanđelja uvijek iznova probija se na površinu do srca i savjesti ljudi. I onda kad ga prikrivamo svojim promašajima, i onda kada se čini da pobjeđuje tama, Božje svjetlo, Isus Krist zauvijek ostaje kao živa prisutnost, jasan putokaz i ohrabrenje.

Ohrabri se stoga draga hrvatska katolička mladeži! S Bogom možete više i bolje nego što ste sami toga svjesni. Budite ponosni i radosni Kristovi vjernici, budite ponosi članovi Katoličke crkve, budite hrabri i časni građani naše domovine Hrvatske. Vi ste ponos hrvatske Crkve i hrvatskog naroda. To ste dokazali prošle godine u susretu sa svetim Ocem, to dokazujete danas ovdje okupljeni, to dokazujete svaki put kada djelujete i živite časno i u ime Božje.

A Bog, svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka, bio sa svima vama da hodite u svjetlosti života. Amen.