Dugogodišnji djelovanje u župi Lasinja
U Lasinju sam došao kao mladomisnik za upravitelja župe, bilo je to na blagdan BDM od Krunice 07. listopada ,1973.
Nisam imao svoga auta 17.10. putovao sam autobusom u Zagreb. Iza mene su sjedili dvojica /Srbi/. Došli smo do kupskog mosta tada je jedan govorio drugome:“do ovdje će biti velika Srbija. „ Tada nisam obraćao pažnju na te riječi ali 18 godina kasnije to se i obistinilo, iako ne za dugo. Iz tih riječi vidi se da su pripreme dugo trajale.
7. listopada, 1973. godine nadbiskup Franjo Kuharić poslao me u Lasinju.
Godinu kasnije 7.listopada.1974 na zamolbu došle su i prve sestre milosrdnice koje su preuzele župni pastoral i domaćinstvo te skromno i tiho neumorno rade na njivi Gospodnjoj sve do danas.
18 godina na isti datum došao sam Kardinalu i rekao da sam mu na raspolaganje. Četnici su okupirali Lasinju. Kroz sve te godine neumorno sam radio i gradio duhovno i materijalno. Župna crkva bila je temeljito obnovljena i oslikana iznutra i izvana. Tako obnovljena bila je na radost i ponos župljanima ali svega pet mjeseci, 17. listopada bila je minirana. Mnogo puta sam plakao za crkvom i župom, a posebno se sjećam žalosti i plača kad sam 29.rujna ujutro u pola tri sata rekao s. Damjani i s. Marti koje su pastoralne djelovale u župi od 1974. neka u auto stave već spremljene kofere a ja sam otišao u crkvu isprazniti svetohranište. Kad sam Isusa uzeo iz crkve znao sam da je župa ostala bez svetog stanovnika i da će biti izložena razaranju, paljenju i potpunom uništenju, tako je i bilo. Par dana kasnije, 6.listopada gledao sam navečer od Jamničke crkve i vidio kako su Lasinju palili zapaljivim metcima tamno negdje od Karlovca pa sve do kuda sam mogao vidjeti, sve je to bilo u jednom razornom pojasu vatre.
Bio sam bespomoćan i osjećao kao da gubim vjeru i pouzdanje u Boga. S obadvije ruke udario sam se po glavi i izgovorio rečenicu:“propao je moj osamnaestogodišnji rad, župljani su rastjerani na sve strane, (neki su već bili i ubijeni).
Sve sam izgubio ako izgubim povjerenje i vjeru u Boga izgubio sam baš sve –plačući sam sjeo u auto kojega su već prije gleri izrešetali a ja sam ostao neoštećen, odvezao sam se u Zagreb u bogosloviju.
Tadašnji vicerektor preč. Marko Culej, kasnije Varaždinski biskup, vidio me kako sjedim u autu, vratio se u sobu i donesao mi ključ sobe otkuda sam svakodnevno kao misionar pohađao i sakupljao župljane dok nisam ustanovio Caritas i tako ublaživao ljudima žalost za dragim rodnim krajem. Velika žalost je bila i onda kad više nisam vidio tornja ni crkve. Ljudi i ja morali smo prihvatiti život prognanika / ili prognanički život/ i beskućnika.
Kroz ovo vrijeme progonstva Bog nam je bio zaista dobri otac. Sklopili smo mnoga prijateljstva u Njemačkoj, Austriji, Italiji, i drugdje, pomoć je stizala sa svih strana, imali smo svega samo nije bilo obiteljskog doma a bez njega čovjek ne može biti sretan, kao ni bez doma u kojem stanuje Krist. Crkva nam je trebala. Bog se i za to pobrinuo. Iskazivao nam je brojna dobročinstva.
Švedska vlada ponudila je ministarstvu za prognanike novac za izgradnju prognaničkog naselja. Ministarstvo je pronašlo lokaciju u Pisarovini.
Šveđani su bili spremniji financirati izgradnju naselja nego da ljude prime u Švedsku. To naselje je bilo izgrađeno samo za župu Lasinju. Jednom zgodom s dr. Rebićem pohodila nas je i švedska princeza, to je bio posebni doživljaj.
Nakon izgradnje naselja iznenada nam je došla ponuda za izgradnju kapele. To je bilo posebno Božje čudo. Građu za gradnju kapele darovali su redovnici Cisterciti iz Austrije.
Gospođa Dagmar je na našem prvom sastanku rekla „Ako hoćete vi ćete crkvu imati”. Pred Božić 1994. postavili smo betonske temelje a subotu prije cvjetnice kardinal Franjo Kuharić blagoslovio je novosagrađenu crkvu. Ta je crkva spasila župu Lasinju. Tu su se redovito održavale svete mise, vjeronauk, prve pričesti, vjenčanja a i sprovodne mise kao i izdavanje potrebnih dokumenata. Na misu su dolazili Lasinjski župljani iz cijele okolice, čak i iz Zagreba.
Odmah nakon oslobođenja Lasinje u velikom broju ljudi su krenuli na oslobođeni teritorij, svi su išli sa strahom da ne nagaze na postavljene mine. Bilo je i takvih žrtava. Prvo stajalište u Lasinji bila je razorena crkva sv.Antuna Padovanskog. Pokraj ostatka onih zidina ljudi su stajali i plakali, ono što je još ostalo zidova nazvao sam „zidom plača“, mnogi su govorili: “neka su razorili kuće ali da su nam bar crkvu ostavili.“
Na spomendan sv. Terezije Avilske 15.10.1995. biskup Marko Culej nam je služio sv.misu na ruševinama župne crkve i krstio djevojčicu Josipu Orečić.
Dobrotom gospodina Marka Vuksana pribavljeni su nacrti za novu crkvu i pastoralni centar koj je izradio splitski arhitekt gospodin Jerko Rošin.
U jesen 1996. godine postavljeni su temelji a dvije tisućete, jubilarne godine, kardinal Josip Bozanić crkvu je posvetio.
Za vrijeme progonstva imali smo dvije mlade mise. Vlč. Ivica Mađer mladu misu je služio u župi Stupnik, 19.srpnja 1992. a propovijedao je sadašnji sisački biskup mons. Vlado Košić.
Druga mlada misa bila je u Jubilarnoj godini koju je služio vlč. Josip Karas. Još za vrijeme upravljanja Zagrebačkom nadbiskupijom u dogovoru s kardinalom Franjom Kuharićem uz prijašnjeg zaštitnika župe sv. Antuna Padovanskog nadodana je i BDM Kraljica mučenika. Povod za to su brojni mučenici od turskih vremena pa sve do najnovijih stradanja. U osobi BDM Kraljici Mučenika sabrani su svi ti neznani mučenici i heroji ove župe i ovog podneblja. Obilazio sam neke države gdje sam u pojedinim gradovima govorio o našim stradanjima, na taj način pribavio sam novac za gradnju patoralnog centra/župnog stana./ Nije bilo lako sabirati novac, više puta sam morao slušati neugodne riječi podvale da smo mi isti kao i Srbi, jedan mi je austrijanac rekao da on između nas ne vidi razlike. Takvi su dobili i odgovore kakva su pitanja postavili, neki su protestno znali napustiti skup i dvoranu.Uvijek me je vodila ta misoa da je župa bez crkve kao i tijelo bez duše. Ništa mi nije bilo teško raditi u tom pravcu. Pristupanju gradnji crkve i župnog stana uopće me nije plašilo, Bog je predamnom sakrio sve brige i teškoće koje prate takve velike gradnje. Po prirodi sam plah, u zalihi novaca nisam imao ali sam imao veliko pouzdanje u Boga.
Još 1999. god. u Rimu u crkvi Marije od Neprestane Pomoći molio sam za pomoć, svoje prošnje i zavjet potpisao sam u toj crkvi a svetog Josipa za pomoć molili smo svakog dana na kraju svete mise, to je put mog ulaska u gradnju ali vjerovao sam da ove dvije moćne osobe stoje iza mene. Pastoralni centar gradili smo dobrotom prijatelja iz raznih država a za gradnju crkve pobrinuo se sv. Josip koji nam je pribavio 580 000 njemačkih maraka.
Kad nigdje više nisam imao uporišta čudesno je djelovao sv. Josip. Bog je u Lasinji činio mnoga čudesa.
Nešto kasnije uređen je centar za duhovnu obnovu koji preko vikenda može primiti oko 40 osoba. Centar se nalazi u lijepom prirodniom ambijentu s prekrasnom šetnicom uz potok Jaševicu. Sudioni duhovne obnove mogu koristit župnu crkvu a svaki dan imaju priliku adorirati u kapeli sestara Kćeri Srca Isusova.
Pokraj pastoralnog i duhovnog centra, uz župnu crkvu sagradile su sestre Kćeri Srca Isusova veliki samostan, njihova crkva i kapela Corpus Domini u Zagrebu /Mošćenička 3/ su jedina dva mjesta gdje kroz cijeli dan izložen Presveti Oltarski sakrament. Svaki zadnji četvrtak u mjesecu je klanjanje za duhovna zvanja a svaku zadnju subotu u mjesecu je cijelonoćno klanjanje /od subote na nedjelju/.
Tu je iznesena povijest župe i uvid u duhovni i pastoralni život župe Lasinja.
U župi postoje i kapele u Crnoj Dragi, Desnim Štefankima, drvne kapela sv. Leonarda u Pokupskom Gradecu i Lijevom Sredičkom kapela Pohoda Marijinog. U spomenutim kapelama služe se svete mise. U Lasinji jedanput godišnje imamo svetu misu kod kapele sv. Josipa i sv. Florijana. Postoje kapele sv. Elizabete, sv. Ilije i sv. Ivana Krstitelja. U župi po raskršćima i zaseocima ima 11 križeva.
Župnik:
Stjepan Bradica